View article

Giacomo Corneo (2006) pisao je o tome da građani, kada se suoče s alternativnim politikama, postaju ovisnima o mainstream-medijima kako bi donijeli informiranu odluku. Kada je neka alternativna opcija suprotna javnom interesu, ali donosi značajnu korist moćnima interesnim skupinama, postoji rizik da će one vršiti pritisak kako bi uvjerile vlasnike i upravu medija da izvještavaju u korist njihove opcije. Dogovor moćnih interesnih skupina i medija izgledniji je u društvima s visokom koncentracijom bogatstva. Kada medije zarobi bogati sloj društva koji može utjecati na ono što će biti objavljeno, biračima je vrlo teško, ako nije i nemoguće, iz medija razaznati što su zapravo njihovi interesi, a to povećava nejednakost u društvu (Petrova 2008). Takvo zarobljavanje može imati dugotrajniji učinak od političkog zarobljavanja: dok političari gube vlast, bogati vjerojatno i nakon promjene vlasti zadržavaju financijsku moć.

Četiri su glavna mehanizma zarobljavanja medija: vlasništvo, financijski poticaji, cenzura i kognitivno zarobljavanje (Stiglitz 1971: 10-16). Najočitija je zarobljenost kada je medij vlasništvo neke korporacije, jer je jasno da postoje korporativni interesi zbog kojih taj medij o određenim temama, procesima ili osobama ne smije izvještavati ili izvještava o njima na točno određen način te tako utječe na javnu percepciju ili provocira poželjan interes javnosti. Financijski poticaji potječu ponajprije od oglašivača, ali i od pretplatnika. Cenzura pak ne postoji samo u medijima koji su vlasništvo države, dok je samocenzura češći oblik reakcije na pritiske vlada i korporacija. Kognitivno zarobljavanje možda je najzanimljiviji i najsuptilniji oblik …